Nadahnuta hamamom u Prizrenu, jedna je od prvih građevina koja je iznova formulirala odnose s tradicionalnom arhitekturom. Ideja slobodnog povezivanja mnoštva volumena te njihove autonomne organizacije i osvjetljenja, učinila je zgradu lako prepoznatljivim znakom. Prvi put ljudi su se mogli prepoznati u modernoj zgradi koja nije podignuta na starim temeljima, već usred parka.

(Timeline u katalogu Bijenala arhitekture u Veneciji 2014.)

Andrija Mutnjaković, zajedno s Vjenceslavom Richterom, Grujom Golijaninom, ranijim radovima Edvina Šmita i drugima, osebujan je pripadnik eksperimentalne druge linije koja je latentna alternativa glavnoj struji racionalne tradicije arhitektonske kulture u Hrvatskoj. Mutnjaković se intelektualno razvija u dinamičnom ozračju exat-a 51 i Novih tendencija, polaznik je majstorske radionice Drage Iblera, od prvih dana sudjeluje u radu časopisa Čovjek i prostor, s Aleksandrom Srnecom surađuje i na arhitektonskim i na umjetničkim projektima. Upravo u suradnji sa Srnecom, na međunarodnom natječaju za Gradski centar Tel Aviva iz 1963., Mutnjaković iskazuje neke od svojih brojnih autorskih pozicija: naglašeno radikalni pristup oslobođen normi funkcionalizma, nastojanje da se doslovno povežu iskustva vizualnih umjetnosti i arhitekture te interes za sudjelovanje u tekućim internacionalnim arhitektonskim kretanjima. Mutnjaković 1960-ih i 1970-ih godina paralelno razvija interese za strukturalizam i za kinetičku arhitekturu kojima će ostati privržen do danas.

Godine 1970. Mutnjaković sudjeluje na natječaju za biblioteku u Sarajevu. Godinu kasnije, direktor prištinske biblioteke Ismet Spahija od Mutnjakovića naručuje projekt od izuzetnog identitetskog značenja za Kosovo. Mutnjaković preuzima model sarajevske biblioteke i dalje ga razvija. Uz arhitektonski projekt, Mutnjaković, koji je aktivni kritičar i teoretičar arhitekture te autor brojnih knjiga, postavlja teorijsku elaboraciju za biblioteku. U prilogu donosimo Mutnjakovićev skraćeni izvorni tekst o konceptu biblioteke, popraćen uredničkim komentarima koji nastoje pomoći razumijevanju autorovih zamisli, smještajući ih u širi kontekst. 

ARHITEKTONIKA

Zgrada Univerzitetske biblioteke treba biti vrhunski izraz arhitektonskog stvaralaštva. Pokrenuti teren, sredina, okolni sadržaj, kao i sadržaj samog objekta, uvjetuju da raščlanjenost volumena, zgusnuta struktura, oblici, svjetlo – sjena te gradacija visina predstavljaju asocijaciju na graditeljsko nasljeđe ovih krajeva (u stubasto-kubično-sfernoj arhitekturi) kao osuvremenjeni strukturalno-sklopni koncept autohtonog duha oblikovanja.

 Već u uvodnom sažetku Mutnjaković uvodi pojam strukturalnog, koji se u projektu manifestira kao strategija uređivanja repeticija i mutacija osnovnog prostornog modula: kocke pokrivene sferom. Mutnjaković tom modulu izvorište pronalazi u tradiciji Bizanta te njoj susljednoj otomanskoj arhitekturi. U nastojanju da se dopre do istovremeno suvremenog i autohtonog, Mutnjaković sinkretički povezuje tada suvremena strukturalistička umjetnička istraživanja i interes za baštinu koji anticipira postmoderne tendencije. 

KONCEPCIJA

Tema suvremene strukturalne koncepcije autohtonog duha oblikovanja spada u nova misaona dostignuća razvoja arhitekture: nakon što je progresivni funkcionalizam zapao u formalnu krizu danas već akademskog ‘internacionalnog stila’, nakon što je taj stil preplavio planet bezličnim uniformiranim ambijentima, nakon niza upozorenja arhitektonskih teoretičara o alarmantnosti stanja i nakon istraživačkog rada nekih od vrhunskih arhitekata naše civilizacije, danas već sa sigurnošću možemo prihvatiti ponuđene puteve daljnjeg razvoja arhitektonske teorije i prakse. A taj razvoj, prihvaćajući funkcionalističke teze o čistoći funkcije i konstrukcije, zahtijeva da se ova objekcija upotpuni daljnjom važnom ili najvažnijom komponentom: a to je čovjek. Čovjek sa svojim preokupacijama, svojim navikama i običajima, svojim regionalnim, misaonim i ambijentalnim individualnostima, svojim povijesnim, religioznim i društvenim odrednicama, sa svojim potrebama za neprestanim potvrđivanjem bitka. Ovu arhitektonsku tezu možemo pratiti u nizu regija na svim kontinentima. Pionirski primjeri su Alvar Aalto, Arne Jacobsen, grupa bbpr. Sigurno je da su japanski arhitekti najuspjelije transponirali nacionalni izraz u suvremenu arhitekturu (…) Za razliku od formalističkih plagijata i beskriterijske primjene ‘internacionalnog’ stila i kod nas se (zapravo vrlo rano) pojavljuju traženja našeg autentičnog arhitektonskog izraza u radovima Kovačića, Plečnika, Neidhardta, Dobrovića, grupe Zemlja (Ibler, Galić, Horvat, Kauzlarić) i drugih, s rezultatima koji mogu podnijeti i međunarodne kriterije.

Mutnjaković se nastavlja na tada već glasnu internacionalnu kritiku visokog modernizma te prepoznaje i internacionalna i lokalna izvorišta regionalnog pristupa unutar samog modernog pokreta. Regionalizam vidi kao izlaz iz uniformiranosti; projekt biblioteke i njegova elaboracija nastaju u vremenu kritičkog sagledavanja modernog naslijeđa u regiji. Tako se Mutnjaković referira, između ostalih, na Plečnika čija će se cjelovita rehabilitacija odviti 1980-ih, te grupu Zemlja kojoj je 1971., u vrijeme početka projektiranja biblioteke, netom priređena kritička retrospektiva u sklopu 6. Zagrebačkog salona. 

REGIONALIZAM

U bogatoj kolijevci europskog regionalizma može se govoriti i o specifičnoj arhitekturi kosovske regije. Regija Kosova bogata je izvornim arhitektonskim oblicima karakterističnim i za širu regiju Balkanskog poluotoka. Bizantska kultura iz prvog tisućljeća naše ere stilski je sintetizirala arhitekturu u obliku kubično-sfernih volumena kao svoj značajni doprinos arhitekturi čovječanstva, a upravo na Kosovu, i u drugim krajevima naše zemlje, ta arhitektura se razvila u specifičnu varijantu mnogostruko združenih volumena s tendencijom vertikalnog rasta. Kada Krleža govori o našim minijaturnim bazilikama s konca prvog tisućljeća, o bazilikama što se prostiru od Dalmacije, preko Duklje, Zete i Raške do Ohrida, tada semiološki znak tih bazilika – kupolu na kvadru – uzima često kao primjer artističkog vitaliteta Ilira i Slavena, kao ‘simptome artističke nadarenosti, koja nosi u sebi sve dinamičke mogućnosti za stvaranje likovne i moralno-intelektualne civilizacije koja po svojim elementima ne zaostaje za uzorima, a po nekim znacima specifičnog vitaliteta stvara novu, zanimljivu varijantu europske teme. Taj znak nalazi se kod katoličkih crkvica (Sv. Križ u Ninu), kod pravoslavnih zadužbina i manastira (Sv. Naum, Veljuse, Pećka patrijaršija, Gračanica), kod islamskih hamama, bezistana ili džamija (hamami u Prizrenu, Skoplju, Sarajevu, Sinan-pašina džamija u Prizrenu, bezistani u Sarajevu). Pa iako je taj znak kvadrata s kružnicom (kubusa s kupolom) došao do svog punog izražaja upravo u islamskoj arhitekturi, ipak njegovo prisustvo na cijelom Balkanu, bez obzira na rimske, bizantske ili islamske utjecaje, možemo shvatiti kao svojevrsnu antitezu stranim utjecajima bez obzira odakle dolazili, i kao svojevrsnu tezu autohtonog zajedničkog izraza balkanskih naroda tim asimilirajućim utjecajima usprkos. Bogatstvo autohtone regionalne arhitekture Kosova može i mora biti pokretač aktivne prisutnosti. To bogatstvo, nastalo prožimanjem bizantsko-osmanskog utjecaja, kristaliziralo se ovdje u specifičnom izrazu vlastitog ideala ljepote, kao doprinos islamskom i kršćanskom graditeljstvu. S jedne strane to dovodi do Sultan Fatihove i Sinan-pašine džamije, a s druge strane to dovodi do Pećke patrijaršije i Gračanice. (…) U detalju oblikovanja, u raščlanjenosti ploha, u obradi zidova i primjeni ikonografskih elemenata, u obrednoj funkciji, ovi izrazi imaju svoje dragocjene specifičnosti stilskih čistih zasebnih cjelina. No prostorna misao u svom globalnom izrazu – za razliku od prostorne misli romanske ili gotske, astečke ili kmerske kulture – počiva na istim premisama kubično-sferne arhitekture.

Prateći pojave kubično-sfernih prostornih konfiguracija u vrlo širokom zahvatu tipologija, vremenskih perioda i podneblja, Mutnjaković pronalazi prostorni arhetip te nastoji afirmirati vitalnost regionalne arhitekture. Citirajući Krležu, možda i na tragu teza Ljube Karamana o autentičnim doprinosima umjetnosti periferije, Mutnjaković ukazuje na autentičnost transnacionalne i transreligijske regionalne kulture. Mutnjakovićev znak kubično-sferne prostorne konfiguracije nosi univerzalnu civilizacijsku vrijednost koja iz današnje perspektive dobiva nova značenja zajedništva i ekumenizma. Utoliko je i odabir jednog istovremeno univerzalno prepoznatljivog, a regionalno i lokalno specifičnog arhitektonskog motiva za nositelja prostorne organizacije i identiteta kosovske biblioteke, čija je važna uloga emancipacije kosovske albanske kulture, logičan. 

ZNAK

Izdvajanjem ovog semiološkog prapočetka prostornog mišljenja dolazimo do poruke čitljivog i prepoznatljivog znaka kao autohtone senzacije regije. (…) 

OBLIKOVANJE

(…) Ponovno nam anticipacija povijesnog primjera u krajnjoj konsekvenci dometa može pružiti povod za razmišljanje. Kvadrati i pravokutnici stvorili su organizam zgrade u strukturnoj povezanosti izražajne prostorne kompozicije. Prihvaćajući strukturu, teško možemo samu kompoziciju doslovno prepisati u našem vremenu koje je izgubilo strah hijerarhijske osne simetralnosti i koje je svoje ležerno životno shvaćanje inkarniralo slobodno komponiranim oblikom, kao istinom naše civilizacije. Tu istinu vizionarski je naslutio Kazimir Maljevič sa svojom potrebom supremacije osjećajnosti kao takve, izražene bez anegdotskog prikazivanja, suštinom psihičkog doživljaja ritma apstraktnih geometrijskih likova i oblika. (…) Nadograđujući tu temu Victor Vasarely pretvara intuitivni suprematski oblik u kombinatoriku intelekta konstruiranu prema ‘a priori’ datim algoritmima, koristeći upravo motiv kruga upisanog u kvadratu kao esencijalnu sublimaciju likovnosti. Tako je njegov ‘planetarni folklor’ izvršio prvo značajno programiranje strukturalističke plastičnosti otvarajući time put prema kibernetici. ‘Njegovo je djelo već sada, iako rađeno manualno, slika proizvoda računskih strojeva’ – kaže Abraham A. Moles. Time smo došli do kritične točke današnje spoznaje razvoja oblikovanja. A to znači da je moguće uspostaviti kauzalnu vezu između kubično-sferne praforme i njenog prostornog tretmana s formalnim dostignućima suvremene umjetnosti. Odnosno, moguće je formalnu izrazitost povijesne autohtone arhitekture Kosova interpretirati najsuvremenijim likovno-arhitektonskim oblikovanjem.

Mutnjaković lapidarno ocrtava razvoj strukturalističke logike u arhitekturi i umjetnosti, od lokalne graditeljske tradicije, preko suprematizma, do op-arta, i konačno, sistemske i rane protodigitalne umjetnosti s kojima se susreo putem Novih tendencija. Osnovni gradbeni element je arhetip, praforma, a kompozicijsko-organizacijski principi naslanjaju se na tada suvremene tendencije. No, Mutnjakovićevo istraživanje forme ne slijedi principe programirane umjetnosti, nego je kombinacija intuitivne reakcije i funkcionalnih potreba koje proizlaze iz nutrine zgrade. Iako se enformel u tekstu o biblioteci eksplicitno ne spominje, za Mutnjakovića je taj umjetnički pravac jedna od referentnih točaka. Nehijerarhijska, agregirana arhitektonska forma rezultat je napora da se učini gotovo nemoguće: da se izmire strukturalizam i enformel. 

IZRAZ

(…) Zgrada Narodne i univerzitetske biblioteke je osnovni trezor koji čuva suštinu nacionalnog bitka i koji tu suštinu udahnjuje u nove generacije. U toj aktivnoj ulozi zgrade njezina funkcija forme ne može biti inaktivna. (…) Angažirana arhitektura u funkciji smisla svog postojanja.

Mutnjaković koristi zanimljivu formulaciju funkcije forme te joj atribuira aktivnu ulogu znaka. Izraz arhitekture nije značenjski neutralan, nego on označava simboličku ulogu institucije. 

KUPOLA

Oblikovni i funkcionalni tretman glavnih unutarnjih prostora (čitaonica) uvjetovan je psihičkim i fizičkim potrebama čovjeka – čitatelja. Izuzetno jaka psihička kontemplatacija čitatelja traži smirene, zgusnute prostore, sadržajno zaokružene i uvučene u sebe. (…) Sigurno da je konstruktivni i oblikovni tretman kupola morao biti na nivou najsuvremenijih rješenja (R. Buckminster Fuller). 

PROSTOR

Komponiranje prostora u obliku mnogobrojnih združenih volumena također je nastalo iz razloga funkcionalne organizacije bibliotekarskih prostora. Između shvaćanja čitaonica kao prostranih hala (kao što je to slučaj kod biblioteka u Zagrebu i Beogradu) i shvaćanja čitaonica kao zajedničkih, ali prostorno razdvojenih volumena (kao što je to slučaj kod nove biblioteke u Berlinu), prednost je dana ovom drugom konceptu prostora čitaonica. Razlog za takvu odluku nalazi se u iskustvenom uvjerenju da se čitatelj daleko bolje može skoncentrirati nad knjigom kada se nalazi u intimnijem prostoru. (…)

Nakon što su detaljno elaborirane i povijesne i suvremene reference prostorne koncepcije osnovnog modula, Mutnjaković uvodi i njegove fenomenološke značajke. Kockasti format natkriven kupolom je smiren, neutralan, s introvertnim usmjerenjem prema središtu modula. U fokusu Mutnjakovićevih razmatranja su individualno iskustvo i događaj čitanja. 

FASADA

(…) U svrhu stvaranja prisnijeg prostora, potrebnog za koncentraciju u čitanju, također je nužna djelomična optička izolacija od vanjskog prostora. (…) U povijesnim objektima to zatvaranje postizalo se čipkastom konstrukcijom kamene ili ciglene profilacije prozora (Pećka patrijaršija ili Šarena džamija u Tetovu). Pri oblikovanju Biblioteke ponovno je korišteno ovo povijesno iskustvo te se optičko odvajanje vanjskih i unutrašnjih prostora ostvarilo putem suvremenog materijala (lijevani aluminij) i suvremenim tretmanom, na način stavljanja brisoleja ispred ostakljenog pročelja. Tako je asocijativna veza s regionalnom arhitekturom ponovno prisutna – kako u tretmanu ove ‘zavjese’, tako i u grafičkom crtežu šesterokutne kompozicije koju često nalazimo na ovom području.

Mutnjaković hibridizira elemente tradicionalnog i suvremenog arhitektonskog jezika. Kupole su preuzete iz tradicijskog prostornog modela, ali su strukturno-tehnički koncipirane kao Fullerove geodezijske kupole koje su jedan od ikoničnih motiva tehnološko-utopijskog krila visokog modernizma. U nedostatku složenijih prefabriciranih gradbenih elemenata, arhitekti u Hrvatskoj i Jugoslaviji često su bili prisiljeni eksperimentirati i sami ih projektirati, oslanjajući se na raspoloživu proizvodnju. Metalna čipka-zavjesa koja obavija kuću proizvedena je arhaičnom tehnikom lijevanja aluminija u kalupe u ljevaonici u Krapini u Hrvatskom zagorju. Upravo je arhaična tehnika omogućila da metalna opna funkcionira kao brisolej jer je zrnata tekstura otklonila refleksije. 

FUNKCIJA

Prostorni raspored sadržaja biblioteke načinjen je na temelju poznate sheme atrijskog tretmana centralnog prostora kataloga s funkcijom osnovnog komunikacijskog prostora. Čitaonice su po važnosti, funkcionalnoj cjelini i broju posjetitelja raspoređene po etažama: na prvom katu smještene su mala (100 posjetitelja) i velika (200 posjetitelja) čitaonica, na drugom katu smještene su specijalne čitaonice (rariteti, geografija, grafika, fonoteka, filmo i videoteka, periodika), a na trećem i četvrtom katu (u najmirnijim dijelovima) smještene su čitaonice znanstvenih radnika.

Agregacija osnovnih modula različitih proporcija omogućila je gradacije intimnosti prostora. Taj princip dodatno je naglašen kroz raspored različitih tipova čitaonica po vertikali. Čitaonice, čiji su format i pozicija pažljivo usklađeni s njihovim specifičnim namjenama, poput sazviježđa rotiraju oko gravitacijskog i simboličkog središta biblioteke, shvaćene kao trezor znanja, kataloga i zajedničkog atrija koji okuplja sve sadržaje. 

Biblioteka u Prištini jedinstveni je projekt unutar konteksta hrvatske arhitekture i arhitekture bivše Jugoslavije. Njeni sinkretički izvori doveli su do prostorne konfiguracije koja ima sličnosti s demokratičnim, otvorenim prostorima nizozemskog strukturalizma i radova Alda van Eycka ili Hermana Hertzbergera. No, umjesto pristupa u kojem se artikulacija svih prostornih i tektoničkih elemenata povezuje s njihovim antropološkim značenjem, Mutnjaković polazi od apstraktnog sistema te u prostornom sistemu otkriva potencijale za konkretne namjene. Slično kao i kod nizozemskih suvremenika, Mutnjaković stiže do nekomponirane forme, kazbe (kasbah) koja unutar jasno definiranog prostornog okvira sadrži potencijal otvorenih korištenja i programskih promjena. Knjižnica u Prištini postala je i landmark grada i simbol nacionalnog identiteta, a Mutnjaković će i nakon Sarajeva i Prištine nastaviti istraživati tipologiju biblioteka u nerealiziranim projektima Nacionalne knjižnice u Damasku 1974., Nacionalne knjižnice Pahlavi u Teheranu 1977. i Nacionalne knjižnice u gradu Alžiru 1984., uvijek se naslanjajući na lokalne graditeljske tradicije.